Poslušajte učenje kur'anske sure El-Fatiha po sedam mekama.
U nastavku možete čitati prevod i kratki komentar sure El-Fatiha Muhammeda Asada, odlomak iz djela Poruka Kur'ana.
Mekkansko razdoblje
Ova sura se naziva i Fatihatu-l-Kitab ("Uvod u Božansku Objavu"), Ummu-l-Kitab ("Suština Božanske Objave"), Suretu-l-Hamd ("Sura Hvale"), Esasu-l-Qur'an ("Temelji Kur'ana"), a poznata je i pod nekim drugim imenima. Drugdje je u Kur'anu spomenuta kao Es-Seb'ul-mesani - السبع المثاني - "Sedam često ponavljanih (ajeta)" pošto se ona ponavlja više puta u toku pet dnevnih namaza.
Prema Buhariju, naziv Ummu-l-Kitab dao joj je sam Poslanik, a.s., pošto ona sadrži, u sažetom obliku, sva temeljna načela izložena u Kur'anu: načelo Božije jednoće i nedostižnosti, da je On Začetnik i Uzdržavatelj Kosmosa, Vrelo svake milosti koja daje život, On je Onaj kome je čovjek konačno odgovoran, jedina Moć koja zaista može voditi i pomoći; poziv na čestito djelovanje u životu na ovome svijetu ("vodi nas Pravim Putem"); načelo života poslije smrti i organskih posljedica čovjekovog djelovanja i ponašanja (označeno izrazom "Sudnji dan"); načelo vodstva donosilaca Božije poruke (što se ogleda u spominjanju "onih na koje je Allah prosuo Svoje blagodati") i, što odatle slijedi, načelo kontinuiteta svih istinskih vjera (implicirano u aluziji na ljude koji su živjeli - i skrenuli s Pravog Puta - u prošlosti); konačno, neophodnost dobrovoljne samopredanosti volji Vrhovnog Bića i, prema tome, robovanja samo Njemu. Upravo iz ovih razloga je ova sura formulirana kao dova da bi je vjernik stalno ponavljao i o njoj razmišljao.
"Fatiha" je jedna od najranijih objava kojom je obdaren Poslanik, a.s. Neki učenjaci (npr. 'Ali ibn Ebi-Talib) smatrali su da je to upravo prva objava; međutim, ovom gledištu protuslove autentični hadisi koje navode Buhari i Muslim, a koji jasno pokazuju da prvih pet ajeta sure 96. ("Zametna ćelija") predstavlja početak Objave. Vjerovatno je, međutim, da je "Fatiha" bila prva sura objavljena Poslaniku, a.s., u cjelini dok je istovremeno od drugih sura bilo objavljeno tek to nekoliko ajeta; ovo bi moglo pojasniti gledište koje je zauzeo 'Ali.
Suretul-Fatiha
(I) U ime Allaha, Svemilosnog, Darivatelja milosti[1]:
(II) Sva hvala i pohvala duguje se samo Allahu, Uzdržavatelju svih svjetova[2],
(III) Svemilosnom, Darivatelju milosti,
(IV) Vladaru Dana sudnjega!
(V) Samo Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo!
(VI) Vodi nas Putem Pravim -
(VII) Putem onih na koje Si prosuo blagodati Svoje[3], a ne putem onih koje Si osudio, niti onih koji lutaju![4]
Bilješke:
[1] Prema većini stručnjaka, ovo prizivanje (koje se javlja na početku svake sure osim sure 9.) predstavlja sastavni dio "Fatihe" pa je zato označeno kao ajet 1. U svim drugim slučajevima prizivanje "u ime Boga" prethodi suri, ali se ne uključuje među njezine ajete. - Oba Božanska epiteta, Rahman i Rahim, izvedena su iz imenice ar. rahma, koja znači "milostivost", "merhamet", "saosjećajnost" i, obuhvatnije, "milost". Već od samog početka, islamski učenjaci nastojali su odrediti tačne nijanse značenja koja razlikuju ove dvije riječi. Najbolje i najjednostavnije od tih objašnjenja je, bez sumnje, ono koje je iznio Ibnu-l-Qajjim (kako je navedeno u Menaru, I, 48.): izraz Rahman opisuje kvalitet obilja milosti koje je svojstveno pojmu Allahova Bića i nerazdvojivo od Njega, dok Rahim izražava ispoljavanje te milosti u Njegovom stvaranju kao i njezino djelovanje na stvaranje - drugim riječima, aspekt Njegove aktivnosti.
[2] U ovom slučaju riječ "svjetova" označava sve kategorije postojanja, kako u fizičkom, tako i u duhovnom smislu. Arapski izraz Rabb - koji sam preveo kao Uzdržavatelj - obuhvata širok skup značenja koja se u nekom drugom jeziku ne mogu lahko obuhvatiti jednom jedinom riječju. Ona sadrže ideje o polaganju osnovanog prava na posjedovanje nečega i, prema tome, vlasti nad tim, kao i uzgajanja, uzdržavanja i njegovanja nečega od njegovoga početka do konačnog dovršenja. Prema tome, glava porodice se naziva rabbu-d-dar ("domaćin kuće") jer on ima vlast nad njom i odgovoran je za njezino održavanje; slično, njegova žena se zove rabbetu-d-dar ("domaćica kuće"). Ime Rabb, s određenim članom el, primjenjuje se u Kur'anu isključivo na Allaha kao jedinog Njegovatelja i Uzdržavatelje svega stvorenoga - stvarnog i pojmovnog - te zatim - konačnog izvora svake vlasti.
[3] Tj. darujući im poslaničko vodstvo i omogučujući im da se koriste njime.
[4] Prema skoro svim mufessirima (komentatorima), Allahova "osuda" (ar. gadab, dosl. "srdžba") sinonim je za loše posljedice koje snalaze čovjeka kad namjerno odbaci Allahovo vodstvo i djeluje suprotno Njegovim izričitim naredbama. Neki mufessiri (npr. Zamahšeri) tumače ovaj odsječak kako slijedi: "...putem onih koje Si obdario Svojim blagoslovima - onih koje nisi osudio i koji ne lutaju". Drugim riječima, oni smatraju da posljednja dva izraza određuje i "one koje Si obdario Svojim blagoslovima". Neki drugi mufessiri (npr. Begawi i Ibn-Kesir) ne slažu se sa ovim tumačenjem - što bi podrazumijevalo upotrebu negativnih određenja - i shvaćaju posljednji ajet ove sure na način kako sam ja gore preveo. Što se tiče dviju kategorija ljudi koji slijede pogrešan smijer, neki od najvećih islamskih mislilaca (npr. El-Gazali ili, u novije doba, Muhammed 'Abduhu) smatraju da su ljudi, opisani kao oni koji su na sebe navukli "Božiju osudu" - tj. lišili se Njegove milosti - oni koji su potpuno spoznali Božiju poruku i, nakon što su je razumjeli, odbacili je; dok se pod "oni koji lutaju" misli na ljude do kojih Istina ili nije nikako doprla ili im je došla u tako iskrivljenom i netačnom obliku da im je teško prepoznati je kao Istinu (v. 'Abduhu, Menar, I, 68).
Izvor: Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, IC El-Kalem, Sarajevo, 2004, str.1-2.
