Deset je srčanih aktivnosti prilikom učenja Kur'ana, a one su: razumijevanje osnove Govora, uvažavanje, srčana prisutnost, razmišljanje, pronicanje, prevladavanje zapreka razumijevanja, usmjerenost, dojam, uzdizanje i lišavanje.
1. Razumijevanje veličine govora i njegove uzvišenosti, te dobrota Uzvišenog i Slavljenog Allaha i Njegova pažnja prema onome što je stvorio u Njegovom spuštanju sa Prijestolja ('Arš) Njegove uzvišenosti u/razumijevanja Njegovih stvorenja
Neka (učač) pogleda koliku je milost ukazao Allah Uzvišeni prema stvorenjima u dostavljanju značenja Svoga Govora, koji je Njegov vječni i po Njegovoj Biti (Zat) postojeći atribut (sifat), do (nivoa) u/razumijevanja stvorenja i kako se je njima pokazao (tedžella) taj sifat u harfovima i glasovima koji su ljudski sifati, obzirom da čovjek nije sposoban dosegnuti razumijevanje Allahovih sifata osim posredstvom osobnih svojih sifata.
Da Uzvišeni Allah nije prekrio vrhunac i suštinu uzvišenosti Svoga Govora koprenom harfova, ne bi mogao izdržati ni Univerzum ('Arš) niti Zemlja slušanje (Njegova) Govora, a ono što je između njih nestalo bi od veličine Njegove moći (sultan) i odsjaja Njegova nura.
Da Uzvišeni Allah nije učvrstio Musaa, a.s., on ne bi mogao izdržati slušanje Njegovog Govora, kao što ni brdo nije moglo podnijeti Njegovu pojavu, tako da se raspalo i srušilo. Nije moguće razumjeti veličinu Govora osim kroz primjere, prema mjeri razumijevanja stvorenog.
Jedan od gnostika ('arif) to predstavlja ovako: „Svaki harf Govora Uzvišenog Allaha u Levh-i Mahfuzu uzvišeniji (veći) je od planine Qaf. Kada bi se meleki, alejhimu's-selam, sakupili da podignu i ponesu jedan harf, ne bi to mogli dok ne dođe melek Israfil, alejhi's-selam, melek Levh-i Mahfuza. On će ga podići i ponijeti s Allahovom dozvolom i rahmetom, ne svojom snagom i moći, već će mu to Uzvišeni Allah omogućiti i dati da to uradi.“
Neki učenjak je, žudeći da objasni simisao božije blagodati spuštanja značenja Govora s njegovog najvišeg stepena do nivoa ljudskog razmijevanja, i Njegove stabilnosti pored ljudske manjkavosti, naveo primjer koji je zaista potpun. Naime, neki mudrac je pozvao jednog vladara u Vjerozakon Božijih Vjesnika, alejhimu's-selam. Vladar ga je pitao za neke stvari (umur) na što mu je ovaj dao odgovor koji njegovo rezonovanje nije moglo podnijeti. Vladar je upitao:
„Šta misliš o onome što donose Vjerovjesnici, a ti smatraš da nije govor ljudi već da je to govor Allaha Uzvišenog, kako ga (tada) ljudi mogu razumjeti?“
Mudri mu je odgovorio:
„Mi vidimo da kada ljudi hoće da dresiraju neke životinje i ptice, bilo da žele da one idu naprijed ili da zaostaju, da se okreću naprijed ili nazad, uvide sami da životinje ne mogu pojmiti njihovo govor, proistekao iz njihove umne iluminacije, i povrh toga što je lijepo iskazan i artikulisan. Oni se tada spuštaju na nivo rasuđivanja životinja, oponašaju ih u njihovim namjerama, putem glasova koji njima odgovoraju, kao: ljucanja, zviždanja i njima bliskih glasova, da bi one to mogle prihvatiti. Tako i ljudi nisu u stanju da podnesu Govor Uzvišenog Allaha u njegovoj biti i savršenstvu njegovih sifata, pa se koriste glasovi u međusobnom komuniciranju pomoću kojih slušaju i Mudrost (od Uzvišenog Allaha), kao što je glas kljucanja i zviždanja kojima životinje čuju čovjeka. To ne isključuje značenja skrivene Mudrosti u tim sifatima, jer je čast govora, tj. glasova u veličini i časti njihova sadržaja. Glas u odnosu na Mudrost je tijelo i mjesto boravka, a Mudrost je glasu duša i duh. Kao što su ljudska tjelesa oplemenjena i vrijedna zbog mjesta duše (u njima), isto tako i glasovi govora imaju počast i vrijednost zbog mudrosti koja je u njima. Govor je na stepenu Onoga Koji podiže stepen drugima, Onoga Čija vlast nadvladava (sve), Onoga Koji sprovodi Svoju presudu u istini i zabludi. On je pravedni sudac, istiniti svjednok, naređuje i zabranjuje. Zabluda ne može stati na put Govoru Mudrosti, isto kao što hlad ne može da postoji pred zracima sunca. Ljudi ne mogu prodrijeti u suštinu Mudrosti, kao što ne mogu ni svojim očima vidjeti sâmo tijelo Sunca. Ljudi uspijevaju vidjeti od sunčane svjetlosti samo onoliko koliko je potrebno za njihov očni vid i po tome oni ravnaju svoje potrebe. Govor je kao Voljeni Vladar, Lica skrivenog, Čija zapovijed se izvršava, ili kao veličanstveno vidljivo sunce čija je materija skrivena ili kao zvijezde vidljive po kojima se katkada orijentiše i putnik koji ne razumijeva njihovo kretanje. On je ključ hazni s blagom, piće koje kada ga neko popije ne umire, lijek bolesnicima koji kada ga neko okusi više ne obolijeva.“
Ovo što je rekao mudri učenjak je samo mali dio o razumijevanju značenja Govora. Dalje dodavanje nije potrebno za poznavanje i praksu, i na ovome se treba ograničiti.
Izvor: Ebu-Hamid el-Gazali, Tajne učenja Kur'ana, prijevod s arapskog: hfz. Ibrahim Ibranović, Odbor Islamske zajednice Travnik, Travnik, 1997., str. 55-58.
