Kur'an je Muhammedova, a.s., vječna mu'džiza. To znači da on igra ulogu preporoditelja i upućivača, te izvora snage, inicijative i motivacije za duhovni, kulturni i intelektualni prestiž muslimana u svakom dobu i na svakom mjestu. Kur'an nije nipošto naučna enciklopedija, niti knjiga koja sadrži priče ili bajke drevnih naroda. Kur'an isto tako nije knjiga koje se tiču samo jedna ili nekolicina životnih oblasti.
Kur'an je sveobuhvatna Božija uputa i vodič ljudima. On sadrži univerzalne principe važeće i efikasne za kompletan način življenja, bez obzira na stadij ljudskog razvoja. Kur'an se ne zanima za silne detalje kojima bi precizno instruirao čovjeka da reguliše sve svoje ovozemaljske poslove, kao što su, naprimjer, politika, kultura, ekonomija, društveni razvoj, nauka, komunikacije, internacionalne relacije itd. Kur'an mu u protivnom daruje sigurnu i intaktnu platformu, ispravne opće principe i oijentacione putokaze, uz čiju pomoć će on, koristeći svoju od Boga poklonjenu intelektualnu i kognitivnu moć, sam napredovati i upravljati vlastitim poslovima. Ako bi Kur'an kojim slučajem posvetio pažnju samo partikularnim pojedinostima prisutnim u jednoj vremenskoj epohi i jednoj ograničenoj geografskoj lokaciji, tada bi ga životni zakoni kretanja i promjena učinili neakluelnim i bezvrijednim u mnogim pitanjima.
Zahvaljujući tim zdravim i solidnim temeljima, čovjek je u stanju da stalno cipi iz Kur'ana, koristeći mudro i svrsishodno idžtihad, neizmjernu snagu, energiju i inspiraciju u svim svojim životnim poduhvatima. Ovo je zaista jedna od najsupslancijalnijih porcija vječne kur'anske mu'džize i svaki musliman bi trebao biti svjestan toga i u svojim nadležnostima se boriti za njeno aktiviranje i primjenu.
Budući da je Kur'an sa svim svojim ajetima vječno živ i aktualan, svaki njegov čitalac mora osjetiti na sebi težinu i značenje svakog ajeta, kao da se njemu u momentu čitanja objavljuje. On dalje mora tražiti sebe i svoje ponašanje u sadržajima i porukama tih ajeta. Onaj ko nikako ne čita Kur'an, ili ga mehanički čita za neke jeftine ovozemaljske dobiti, svakako bez ikakvog utjecaja na moralno i vjersko uzdizanje, skoro je kao faraon koji je bio svjedok Musaovih, a.s., mu'džiza, ali mu one samo povećaše sumnju, nevjerstvo i mržnju. Ili je pak poput Arapa mušrika koji su slušali i dobro znali Kur'an, ali je Muhammed, a.s., ostao za njih pjesnik, luđak, čarobnjak, zanosnik i varalica. Mu'džiza mora stvoriti vjerovanje kod onog koji je žedan za vjerom i uporno je traži. Mu'džiza mora povećati uvjerenje i fortifirati njegove stupove kod svakog vjernika kome je vjerajedina garancija opstanka i postizanja superiornosti nad drugima. Zaista, samo sa ovakvim razmišljanjem i shvatanjem moramo prići Kur'anu, svi drugačiji prilazi, metodi i odnosi su pogrešni i vode ničemu. Dokle god smo podređeni, nejaki, slabi, poraženi i izgubljeni, dotle nismo pali pod influenciju Kur'ana. Dokle god smo proganjani sumnjama, nejasnoćama i dvoumljenjima u vezi s pitanjem defmisanja naše egzistencije, te brojnim njenim problemima, dotle je suština kur'anskih sadržaja na velikoj udaljenosti od nas, odnosno naših srca i umova. Sve ovo, bez ikakve dvojbe, ozbiljni su simptomi degeneracije našeg imana - pod uvjetom da je nekada penetrirao naša srca - i naše pasivne i beznačajne uloge u trajnom i nezaustavljivom konfliktu dobra i zla na zemlji.
Pokušavajući shvatiti Kur'an kao mu'džizu, pa ga implementirati u život, ugledajmo se u faraonove sihirbaze ili čarobnjake, koji, vidjevši mu'džize Musaa, a.s., i osjetivši njihovo djelovanje, ozareni nurom imana smjesta padoše na sedždu Allahu, dž.š. I unatoč prijetnjama faraona, njihovog dotadašnjeg gospodara, stojički ustrajaše na putu istine što ih na kraju staja razapeća i smrti. Međutim, nakon kusanja slasti vjere u jedinog Gospodara, sve drugo je postalo za njih sporedno, bezvrijedno i ništavno.
Božija neizmjerna milost i Njegovo zadovoljstvo bili su jedini ideali koji su zavređivali zauzimanje i žrtvovanje. O ovome kaže Allah, dž.š.:
"...I čarobnjaci se u određeno vrijeme i označenog dana sabraše, a narodu bi rečeno: 'Hoćete li se iskupi udu budemo uz čarobnjake, ako oni budu pobjednici!', a kad dođoše, čarobnjaci faraona upitaše: 'Da li će nama, doista, pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?' 'Hoće' - odgovori on - 'i bićete tada sigurno meni najbliži.' Musa im reče: 'Bacite ono što želite baciti!' I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: 'Tako nam dostojanstva faraonova, mi ćemo svakako pobijediti!' Zatim Musa baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli. Čarobnjaci se onda na tle baciše (učiniše sedždu), i rekoše: 'Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara. Musaa i Haruna!' 'Da povjerujete njemu prije dopuštenja moga!' - viknu faraon. - 'On je vaš učitelj, on vas je čarobnjaštvu naučio - a vi ćete zapamtiti: poodsijecaću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati!' 'Ništa strašno!' - rekoše oni - 'mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mise nadamo da će nam Gospodar nas grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici'." (Eš-Šu'ara', 38-51.)
Čovjeku ne treba nova objava
Allah, dž.š., jedan je. Svi ljudi su potekli sa jednog izvorišta kreću se ka istom zalazištu. Shodno tome, logično je da Božija objavljena riječ, bez obzira na mnoštvo i diferenciju historijskih momenata i geografskih okruženja koji su je obilježavali, bude u svojoj osnovi i esenciji ista i nepromjenljiva. Božiji monoteizam, tevhid, nije nipošto invencija Kur'ana kao posljednje objave. Islam nije nikako vjera kojuje prenosio jedino Muhammed, a.s. Islam je jedina vjera kod Allaha, dž.š. Islam je jedina istina, a staje poslije istine do neistina, laž i zabluda! Islam je vjera objavljena Ademu, a.s., prvom čovjeku i prvom poslaniku na zemlji, zatim svakom drugom poslaniku, i konačno Muhammedu, a.s. Komponente tevhida su bile uvijek identične kod svakog od njih, dok su domeni praktičnih djelatnosti i izvršavanja osjetno bili diktirani preovladavajućim vremenskim, geografskim i društvenim faktorima. Islam objavljen Muhammedu, a.s., jeste kompletan islam, ili drugačije kazano zreo islam zbog zrelosti čovječanstva da ga prihvati i apsorbuje kao takvog.
Jednom je Isa, a.s., rekao svom narodu, sinovima Israilovim, aludirajući na ukazani proces: "Još vam mnogo imam kazati ali sada to znanje ne možete nositi. A kad dođe on, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu; jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje, i javiće vam što će biti u napredak. On će me proslaviti..." (Evanđelje po Ivanu, 16:12-14)
U Kur'anu se o ovome navodi:
"A kada Isa, sin Merjemin, reče: 'O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije ime je Ahmed, koji će poslije mene doći.' I kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: 'Ovo je prava vradžbina!'" (Es-Saff, 6.)
O spomenutom procesu usavršavanja islama govori Allah, dž.š.: "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'" (EI-Enbija', 25.)
"...Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vaina upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera..." (El-Ma'ida, 3.)
Ovaj ajet je objavljen Muhammedu, a.s., kada je bio na Oprosnom hadžu. Nakon što je tom prilikom održao svoj oproštajni govor, uzviknuo je: "Bože, da li sam ispunio svoju misiju?" Prolomio se Arefat odgovorom prisutnih: "Tako nam Allaha, jesi." Onda je Muhammed, a.s., rekao: "Bože, posvjedoči!" Prenose Buharija i Muslim da je Muhammed, a.s., rekao: "Primjer mene i ostalih poslanika je kao primjer jednog čovjeka kojije sagradio kuću, a zatim je dovršio i lijepo je ukrasio izuzev jedne cigle na jednom ćošku koju nije postavio. Svijet je obilazio kuću i divio joj se govoreći: "Da je, bogdo, još i ovu ciglu postavio." "Ja sam ta cigla" reče", Ja sam posljednji poslanik." Islam je dakle savršena i univerzalna vjera. On važi za svako vrijeme i svaku lokaciju do Sudnjeg dana. Islam je vjera koja, zbog svoje kompletnosti, garantuje čovječanstvu mir, slobodu, prosperitet, harmoniju, bratstvo, slogu i zajedništvo, jednostavno rečeno: garantuje sve što je čovjeku neophodno za ugodan i spokojan život na oba svijeta.
Islam ne priznaje razlike među ljudima, bez obzira na kakvim osnovama one počivale. U islamu su svi ljudi jednaki kao zubi na češlju: Arap nema prednost nad nearapom, nearap nad Araporn, crnac nad bijelcem, bijelac nad emcem, gospodar nad slugom, bogataš nad siromahom. Svi ljudi potječu od Adema, a Adem je napravljen od zemlje. Jedini kriterij po kome se ljudi mogu vrednovati i klasificirati jeste bogobojaznost i sve ono što ulazi u široki smisao ove riječi. Jedan od Allahovih, dž.š., preovladavajućih zakona među ljudima jeste da On nikoga ne opterećuje iznad njegovih Mogućnosti. Zašto onda da se kod Njega uračunavaju i uvažavaju oni životni činioci u čijim postojanjima ili nepostojanjima čovjek nema bas nikakvog udjela? Staviše, ti činioci - najčešće prostorni i vremenski - u zbilji aktivno lebde nad čovjekom i vidno guverniraju mnogim fizičkim aspektima njegovog življenja. Zašto neko, naprimjer, da uživa privilegije kod Allaha, dž.š., samo zato što je Arap, dočim on nije ništa svojim naporima doprinio da bude ono što jeste. Mogao je u protivnom da bude Kinez, Afrikanac, Bosanac ili nešto četvrto, pa zašto onda da bude zbog toga relegiran u grupu podređenih i osuđenih?
Napravimo u ovom kontekstu usporedbu sa Allahovim, dž.š., stalnim naglašavanjem i isticanjem imperativa učenja, izučavanja i rada. Tu se Allah, dž.š., ni najmanje ne ustručava da podigne one koji se trude i privređuju na viši stepen od onih koji su lijeni i odigravaju pasivnu ili podređenu ulogu u zajednici. Ista stvar je i sa onima koji su spremni da žrtvuju svoje imetke pa i svoje živote za ideale i dobrobit vjere. Oni se zalažu za ekspanziju Božije riječi pa makar to bilo i na račun njihovih imetaka i života. Razmislimo malo o sljedećim Allahovim, dž.š., riječima:
"O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka ijedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno ništa." (El-Hudžurat, 13.)
"Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga...? Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!"" (Ez-Zumer, 9.)
"Vjernici koji se ne bore - osim onih koji su za borbu nesposobni - nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili..." (En-Nisa', 95.)
"I reci: 'Trudite se! AJlah će trud vaš vidjeti, a i poslanik Njegovi vjernici...'" (Et-Tevba, 105.)
Islam je dakle tako dizajniran da odgovara svim ljudima u svim erama do posljednjeg ovozemaljskog dana. Islam če uvijek pružiti čovjeku pravična i beneficiona rješenja i odgovore na probleme i kompleksnosti koje če dolaziti rame uz rame sa različitim stadijima ljudskog materijalnog progresa i unapređivanja. Sa ovakvim perfektnim islamom, prezerviranim od svih tipova izmjena, izopačina ili umetanja, ljudima zbilja više ne treba nikakva dodatna objava. Ne treba im također ni poslanik. U prisustvu ovakvog, savršenog i posve očuvanog islama, šta bi - pitamo se - novi poslanik mogao novo donijeti? Šta bi njegova nova objava mogla novo sadržavati? Baš ništa! Upravo zato se za Muhammeda, a.s., ističe da je pečat Božijih poslanika, a za Kur'an da je "rastavljač istine od zablude", "rektifikator" i "vladar i nadzornik".
Konstantno učenje Kur'ana
Sa Muhammedom, a.s., i Kur'anom, spustila se zavjesa na dugi i razuđeni historijski proces i raznobojni fenomen Allahovog, dž.š., objavljivanja ljudima. Muhammed, a.s., i Kur'an su posljednja halka u dugom lancu Božijih poslanika i njihovih objava.
U hadisu koji prenose Buharija i Muslim Kesulullah, a.s., rekao je: "Ja sam Muhammed; ja sam Ahmed; Ja sam Mahi kojim se briše kufr; ja sam Hašir iza koga će biti proživljeni ostali ljudi; i ja sam Akib, a Akib je onaj poslije koga više neće biti poslanika."
Terminacija Božijeg objavljivanja ljudima, međutim, ne predstavlja čovjekovo razvođenje sa Objavom. To istodobno ne znači da ona više čovjeku nije potrebna. U kontrastu, ona mu sada treba više nego ikada, jer sa Kur'anom i svim njegovim univerzalnim, zdravim i fleksibilnim doktrinama, svečano se inaugurira nova epoha odnosa čovjeka sa Božijom objavom. Današnji čovjek, unatoč svemu materijalnom što je inventirao i postigao, trebao bi se osjećati beskrajno počastvovanim i sretnim što ima Kur'an, nepresušno izvorište snage, krepkosti i inicijative, uvijek na svom domašaju i raspolaganju. Ali, da bi se vidio Kur'an onakvim kakav jeste, zatim da bi se čuo i osjetio, za to trebaju iman, jak i iskren nijet čist od svih vrsta predrasuda, te hrabrost i samopouzdanje, a sve ovo čovjek ne može poslići do opet Kur'anom i spiritom njegove mu'džize.
Kur'an je potreban današnjem čovjeku više nego ikada zbog toga što njegov nečuveni materijalni prosperitet nije praćen duhovnom smirenošću i sigurnošću. Njegova unutarnja priroda koja je još od iskona naklonjena svom Stvoritelju i Njegovom tcvhidu, iako neugasivo žedna, zanemarena je, ili gore od toga, silom je napajana izobličenim ili totalno pogrešnim percepcijama Boga, kosmosa i uloge čovjeka na zemlji. Ovim je čovjek, htio on to priznati ili ne, raskinuo sve veze sa svojim Stvoriteljem i Gospodarom, Koji je ujedno i njegov Opskrbljivač, Protektor, Vodič, Nadglednik i napokon Ispitivač kada Mu se vrati - a vraćanje Njemu jedina je stvar za koju smo nedvojbeno sigurni u ovom životu - i zato zapao u nevjerstvo i širk kojeg mu istina tcvhidska fitra (priroda), osjećajući se nesigurnom i nezadovoljnom, ne želi i uporno odbija znajući da su ona i nepokornost Allahu, dž.š., nekompatibilni.
Zbog intenzivnosti unutarnjih nemira i sukoba čovjek je primoran da ih pokuša nekako sputati, ignorisati ili pak zaboraviti, budući da ih nije sa vlastitom predstavom Boga i svijeta kadar ispravno dijagnosticirati pa ih onda efikasnim tretmanom eliminisati. Pribjegavanje raznim neljudskim, nemoralnim i povrh svega neshvatljivim aktima, kao što su opijanje, drogiranje, samoubistvo, homoseksualizam, dječija pornografija, mijenjanje spola, spolno općenje sa životinjama, ženino oponašanje muškarca i obrnuto, ekstravagantan način življenja, kultovi, čudnovati stilovi oblačenja, čudnovati žanrovi muzike i filmovi... i tome slično, samo su porcija rezultata čovjekovih očajnih nastojanja da se "otkači", zaboravi i za trenutak pobjegne od stvarnosti i neizvjesnosti što ga okružuju, a od stvarnosti se pobjeći ne može, budući da je čovjek njen centralni protagonista.
Zarad svega gore navedenog, konstantno učenje Kur'ana i kontemplacija njegovih značenja i poruka su jedan od elementarnih atributa pravog vjernika. Kaže Allah, dž.š.:
"Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju." (El-Enfal, 2.)
"A kada se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani." (El-A'raf, 204.)
"Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci!" (Muhammed, 24.)
"Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdaicni poruku primili." (Sad, 29.)
Prenosi se da je jednom neki čovjek došao kod Poslanika, a.s., i zamolio ga da ga nasavjetuje. Poslanik mu je rekao: "Drži se bogobojaznosti, jer je ona akumulator svakog dobra. Drži se borbe na Allahovom putu (džihad), jer je ona najviši izraz odricanja muslimanima. Stalno spominji Boga i uči Kur'an, to će ti biti svjetlost na zemlji i na nebesima. Obuzdaj svoj jezik, time češ pobijediti šejtana." (Musned Ahmeda bin Hanbela)
Muhammcd, a.s., takode je rekao: "Učite Kur'an, jer će se on zauzimati na Sudnjem danu za one koji ga budu čitali. Učite sure El-Bekaru i Alu-Imran (druga i treća kur'anska sura) jer će one doći na Sudnjem danu kao dva oblaka i zastupaće one koji ih budu čitali." (Bejheki, Hakim, Ibn Hiban i drugi).
Muhammed, a.s., još je kazao: "Najbolji među vama je onaj koji (na)uči Kur'an i bude druge njemu podučavao." (Ahmed, Buharija i drugi).
Komentarišući ovaj hadis, Ibn Kesir je rekao da su ovakvi vjernici najbolji zbog toga što su se oni usavršili Kur'anom i njegovim uputama, pa neškrto žele i pomažu da se i drugi usavrše. Za takve je Allah, dž.š., rekao:
"A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam doista musliman!'" (Fussilet, 33.)
Ovo svojstvo vjernika leži na oprečnoj strani jednog od najgorih svojstava nevjernika: odvraćanje od Kur'ana i Pravog puta. Naime, okorjeli i opaki nevjernici ne samo da su zalutali nego nastoje i druge, ponekad silom, u zabludu odvesti. Jedan od korištenih načina da se u tome uspije jeste odvraćanje i udaljavanje od Kur'ana i njegovih poruka, te stalno laganje na Allaha, dž.š., i njegovog poslanika Muhammeda, a.s. Za ovakve je Allah, dž.š., rekao:
"One koji nisu vjerovali i koji su od Allahova puta odvraćali Mi ćemo dvostrukom kaznom kazniti zato što su pravili smutnju." (En-Nahl, 88.)
"Oni zabranjuju da se u Kur'an vjeruje, i sami se od njega udaljavaju, i sami sebe upropaštavaju, a da i ne primjećuju." (El-En'am, 26.)
Pripisuju se Abdullahu ibn Abbasu ove riječi: "Ko prouči jedno slovo u Allahovoj Knjizi, Allah, dž.š., zapisat će mu deset sevapa. Ne kažem da su Elif-Lam-Mimjedno slovo, nego kažem da je Elif jedno, Lam drugo i Mim treće slovo, i za svako slovo nagrada je deset sevapa." (Et-Tirmizi)
Naša ovisnost o Kur'anu Allah, dž.š., u nekoliko mahova naglašava u Kur'anu da je čovjek slab, lahkomislen i nema puno znanja, ali uprkos tome sklon je bezglavom srljanju i žurbi:
"Allah želi da vam olakša - a čovjek je stvoren kao nejako biće." (En-Nisa', 28.)
"Čovjek je stvoren od žurbe..." (El-Enbija', 37.)
"Pitaju te o duši. Reci: 'Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja'." (El-Isra', 85.)
Zbog ovakvih karakteristika, čovjek je nerijetko sklon da moli sebi zlo nepromišljeno držeći da je to dobro po njega, i nije stalno u mogućnosti da ocijeni šta je dobro a šta ne za njega.
"...Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate." (El-Bekare, 216.)
"Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, Zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen." (El-Ahzab, 72.)
Sve ovo nam očito potvrđuje čovjekovu ovisnost o Allahu, dž.š., i Njegovim mudro i svrsishodno dizajniranim propisima i načelima. Iako je čovjek relativno moćno stvorenje, u smislu određenih intelektualnih aktivnosti i materijalnog prosperiteta, njegove sposobnosti i poduzimanja vazda c'e biti prigušivani i ograničavani faktorima prostora i vremena, i on će zauvijek, ako okrene leda svom Stvoritelju, živjeti prekriven crnim oblacima nesigurnosti i neizvjesnosti. Uzmimo ovdje za primjer filozofiju, nauku o biti i osnovnim općim zakonima po kojima se razvija priroda, ljudsko društvo i čovječijc mišljenje. Filozofija dakle između ostalog prodire u sfere traženja univerzalnih principa, vrijednosti i zdravog pogleda na svijet, similarno onome što islam čini. Razlika je, međutim, u tome što su te vrijednosti i univerzalije u islamu objavljene od strane Sveznajućeg Stvoritelja, jednostavno iz razloga što je čovjek sterilan u vezi s tim pitanjima, a i njegova misija Božijcg namjesnika na zemlji ga time ne tereti.
"Izlazite iz njega svi" - reče On - "jedni drugima ćete neprijatelji biti! Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalulati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživiti". (Ta-Ha, 123-124.)
Istovremeno u oblasti filozofije filozofi se bezglavo upuštaju u okean teza, antiteza, pretpostavki, polemika, dokazivanja i uzajamnog pobijanja, sve to u potrazi za najfundamentalnijim odgovorima što se tiču ljudske egzistencije. Filozofija je zaista iznurujuća disciplina - često kazano za nju, svakako ironično - koja pokušava odgovoriti na nemoguće, i upušta se u nepoznato i opasno. Sve se svodi na čisto zamorno teoretisanje dok se nema dovoljno vremena za praktičnu primjenu te evalvaciju nekih njenih konkluzija. Nije nam ovom prilikom nakana osuditi ovu tvrdnju da li je tačna ili ne, nego samo želimo još jednom predočiti i potkrijepiti inklinaciju čovjekove fitre (prirode) ka spontanom samoinicijativnom traganju za univerzalnim principima i vrijednostima, u slučaju da je autoritet vjere i njenih načela neglektiran i odbačen. Filozofija nam također može poslužiti kao ilustracija postepenog sazrijevanja i evolucije ljudskog umovanja. Svaka epizoda je bila u velikoj mjeri refleksija utjecaja vladajućih vremensko-prostornih i sociopoliLičkih činilaca na ondašnje mislioce. Pri izmjeni tih činilaca mijenjali su se ujedno i metodologija, dinamizam i svakako rezultati filozofiranja.
Zbog toga se kaže, opet podrugljivo, da ne postoje dva filozofa a da su se potpuno složili u najjednostavnijim pitanjima našeg življenja. Svim ovim zapravo želimo kazati da današnji "umrtvljeni, zaostali i podređeni" musliman nema širokog izbora. On je bolno razapet između svoje žedne fitre koja ga neprestano uznemirava i sve više i osjetnijc gura ka eksploraciji metafizičkog svijeta da da zadovoljavajuće odgovore na neka elementarna pitanja, i stvarnosti odveć krcate nekakvim odgovorima, solucijama, sistemima, ideologijama, religijama itd.
U spektru svih tih fenomena nalazi se svakako i njegova vjera islam sa Kur'anom na pročelju. I sve zavisi osobno o njemu: Da li će da se napoji pri rukovođenju svojim životom sa svetog izvorišta, Kur'ana, ili pak sa nekog drugog izvorišta koje je izmislio i nametnuo sam Čovjek? Da li će moliti Sveznajućeg i Svemoćnog za pomoć i prihvatiti Njegov zakonik, Kur'an, u svakodnevnom sukobljavanju sa životnim izazovima, ili će se pak okrenuti drugim sistemima i kodeksima čiji svi zakonodavci obični ljudi Kur'anom deskriptovani "naglim", "lahkomislenim", nepravednim", "slabim" i "sa malo znanja"? Da li će mu se odlučnost i akcije podudarati sa odlučnošću i akcijama faraona, !li pak sa onim kod njegovih čarobnjaka? Uostalom, Šta god izabere, to je učinio sam bez ičije prisile, i mora zato lično snositi konsekvencije kako na ovom tako i na budućem svijetu. I još nešto, nema mu središnjeg rješenja, budući da se jedno ili drugo mora u cijelosti prisvojiti. Kada se (ako se) u principu svjesno i slobodno izabere Kur'an nad svim ostalim serviranim opcijama, impuls njegove mu'džizc je opet itekako potreban za iniciranje sistematičkog i kreativnog izučavanja njegovog teksta, ispravno razumijevanje i efikasno sprovođenje u našu realnost. U tome nam dosta može pomoći detaljno studiranje i analiza pedagoških metoda Božijeg gradualnog odgajanja prve generacije muslimana u svjetlu objavljivanja Kur'ana u Meki i Medini.
Prva Mekanska faza je trajala 13 godina, i to samo sa ciljem da se usadi u srca vjernika nepokolebljiva vjera u Jednog Allaha, dž.š., Njegove meleke, Njegove kitabe, Njegove poslanike, Sudnji dan i Njegovo određenje. Strpljivost, dedikacija, upornost i postojanost, bile su neke od karakteristika vjernika tog perioda. Kada je ova faza bila akomplirana, druga Medinska faza, mogla je da počne. Ona je trajala 10 godina. Glavno obilježje ove faze bilo je praktično primjenjivanje propisa islama, te uređenje nove islamske države sa svim njenim sistemima na bazi već usađenog imana. Nema sumnje u to da bi oživljavanje zatim nametanje islama na ovakav način, tj. gradualno kroz odgoj i naobrazbu striktno vodeći računa o klasifikaciji prioriteta, bilo uspješno i efikasno i kod današnjih muslimana. U tom slučaju potreba za Kur'anom bi postala evidentnija i puno ozbiljnija, tako da bi on vremenom opet počeo igrati glavnu i presudnu ulogu u revitalizaciji našeg duha, prosvijećenosti, povjerenja, odanosti i inicijative.
Aiša, poslanikova žena, rekla je da su od Kur'ana prvo objavljeni ajeti koji govore uopćeno o imanu. Kada se broj vjernika povećao i kada im je vjera ojačala, tek onda su počeli pristizati ajeti naredbi i zabrana. Da je objava kojim slučajem silazila obrnutim redoslijedom, ljudi se ne bi nikada odrekli džahilijjetskog zla i zauzvrat obgrlili po njih nov i nepoznat način življenja koji im je nova vjera nudila. Imajući u vidu situaciju našeg podneblja, sigurno će se neko ovdje razočarati znajući da on uopće ne zna učiti Kur'an, pa kako onda da pojmi, apsorbuje i primijeni u život njegov sadržaj. Ili drugim riječima kazano, kako takva osoba može odrediti svoj "civilizacijski" dio u oživljavanju muslimanskog ummeta. U ovakvom slučaju preporučljivo je da se odlučno i sa iskrenošću započne učiti kako se čita Kur'an, odnosno arapsko pismo, pa dokle se dođe. U međuvremenu se treba regularno čitati prijevod Kur'ana. Istovremeno se ne smije nijednog momenta zanemariti islamsko ohrabrujuće pravilo koje održava fleksibilnost i lahkoću islama i Božiju milost nad nama. To pravilo glasi: Djela se mjere prema namjerama, i svakom pripada samo ono šta nanijeti. Ako čovjek nanijeti neko dobro djelo pa ga uradi, dobiće za to deset sevapa. Ako ga pak ne uspije uraditi zbog nekakvih neizbiježnih razloga, on će dobiti za to jedan sevap. Ako pak čovjek nanijeti neko pokudeno djelo, neće mu se ništa pisati dok ga ne uradi. Međutim, kada ga uradi dobiće za to samojeđan grijeh. Dalje, ne treba smetati sa uma da islam strogo osuđuje, odbacuje i zabranjuje lijenost, pasivnost, neznanje, neproduktivnost i totalnu nezainteresovanost. O svemu ovom Allah, dž.š., jasno i glasno govori:
"Ko uradi dobro djelo, biće deseterostruko nagrađen, a ko tiradi hrđavo djelo, bie'e samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda." (El-En'am, 160.)
"Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha skoro da i spomenu." (En-Nisa', 142.)
"Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na licem na tle i stojeći, strahuju od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga...? Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!'" (Ez-Zumer, 9.)
"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protiviječnosti." (En-Nisa', 82.)
"Mi smo za Džehenncm mnoge džine i ljude stvorili: oni pameti imaju - a njima ne shvaćaju, oni oči imaju - a njima ne vide, oni uši imaju - a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni." (El- A'raf, 179.)
"Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara, stvara čovjeka od ugiuška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna." (El-'Alak, 1-3.)
Izvor: Omer Spahić, „Naš odnos prema Kur'anu“, Takvim za 2002./1422-1423. h. godinu, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2001. godine, str. 47-62.
